Talks and Folks

Talks and Folks
Kao kardiohirurg i transplantolog, često srećem ljude u trenutku kada više nema pregovora sa sopstvenim telom.
Do tada su pregovarali godinama.
Još ovaj projekat. Još ovaj rok. Još ovaj težak period. Još malo, pa ću usporiti. Još malo, pa ću otići na pregled. Još malo, pa ću početi da spavam normalno, da jedem normalno, da šetam, da dišem, da živim.

Problem je što srce ne funkcioniše po našem poslovnom kalendaru.

Ono ne zna kada završava kvartal, kada je važan sastanak, kada se zatvara tender, kada dete polaže prijemni, kada firma izlazi iz krize. Srce samo registruje ono čemu ga svakodnevno izlažemo: pritisak, nespavanje, napetost, lošu ishranu, nekretanje, cigarete, alkohol, stalnu dostupnost i osećaj da čovek ne sme da stane.
Dugo telo to nadoknađuje. To je istovremeno njegova snaga i naša najveća zabluda.
Zato ljudi često misle da mogu još. Jer mogu. Godinama mogu. Sve dok jednog dana više ne mogu.
Svetska zdravstvena organizacija i Međunarodna organizacija rada procenile su da je 2016. godine dug radni ritam, definisan kao 55 ili više sati rada nedeljno, bio povezan sa 745.000 smrti od moždanog udara i ishemijske bolesti srca. U odnosu na 2000. godinu, to je povećanje od 29 odsto. U istoj analizi navodi se da je rad od 55 ili više sati nedeljno povezan sa većim rizikom od moždanog udara i ishemijske bolesti srca u odnosu na radnu nedelju od 35 do 40 sati. 
To nije statistika o nekim drugim ljudima.
To su ljudi koji su radili mnogo. Nosili odgovornost. Trpeli. Ćutali. Odlagali. I verovali da je iscrpljenost cena uspeha, profesionalizma ili brige za druge.
U medicini često vidimo posledice te kulture prekasno. Čovek dođe kada je pritisak već godinama visok, kada su krvni sudovi već oštećeni, kada je srce već umorno, kada se alarm više ne može utišati odmorom od tri dana.
Zato mentalno zdravlje nije tema samo za psihologe, HR službe ili lične razgovore. Ono je i kardiološka tema. Hirurška tema. Tema života i smrti.
Hronični stres nije dokaz snage. On je opterećenje koje organizam pokušava da nosi dok može. A kada prestane da može, posledice više nisu apstraktne.
Zato pitanje nije samo kako da budemo produktivniji. Pitanje je koliko dugo možemo da ostanemo funkcionalni ako stalno radimo protiv sebe.
Odgovornost ne znači da izdržimo sve. Odgovornost znači da prepoznamo kada način na koji živimo počinje da ugrožava ono najvažnije. 

Jer nijedan posao, nijedan status, nijedan rok i nijedna uloga koju imamo u životu ne vrede mnogo ako zbog njih izgubimo zdravlje koje nam je bilo potrebno da uopšte živimo taj život.