Talks and Folks

Šta je Vaš glavni zadatak u timu, kada je reč o radu sa centrima?

Kao prvo, ja nisam klasičan trener centara. Ja sam pomoćni trener koji je umešan u sve moguće košarkaške aktivnosti. Ima nas šest asistenata, podeljeni smo tako da svi radimo sa po dva ili tri igrača. Ja, između ostalog, radim sa centrima. Neko radi sa bekovima, neko sa krilima, ali svi imamo dva, tri igrača sa kojima radimo.

Ja imam dva centra i glavni zadatak je da ih uklopim u sistem koji imamo. Dakle, kada se radi razvoj, ne radiš se tako da oni rade bilo šta, nego da budu fit za sistem Golden Stejt Voriorsa, da igraju dobro u našem sistemu.  Vrlo  je to specifično.

Koji su ciljevi postavljeni pred Vas po dolasku u klub?

Ciljevi mogu da se postave, ali nisu realni. Evo, dajem primer: ako vam je cilj, recimo, da postavite da Kevon Luni ima osam skokova i određeni broj poena, a on ne igra dovoljnu minutažu, to nije izvodljivo. Od njega se to i ne traži. Od Lunija se traže neke stvari koje nisu u statistici, a to su pravljenje blokada, igranje dobre odbrane, da otvori, da pomogne Stef Kariju i Kleju Tompsonu da ostanu sami. To u statistici ne piše, to je rečeno u našim razgovorima, ali nije cilj koji se vidi u brojevima. Nije sve crno-belo u košarci, ima dosta sive zone.

Da li ste lako uspeli da izgradite autoritet u jednoj takvoj ekipi?

Odnos sa igračima se gradi konstantno jer se poverenje između nas stiče se vremenom i ono se unapređuje od meseca do meseca. Može da ide napred i nazad, u zavisnosti od toga šta ja govorim i kako to funkcioniše. Ja radim sa par igrača, ali i sa ostalima imam svakodnevnu komunikaciju. Na utakmicama takođe imamo komunikaciju i tokom utakmice dajem savete koje imam. U odnosu na to koliko su ti saveti dobri, ljudi te poštuju ili te ne poštuju, cene ili ne cene. Autoritet znanja je jedini autoritet koji je pravi uz, naravno, jedan ljudski odnos koji bi trebalo da imaš prema igraču. Meni je moto u životu “tretiraj ljude kako ti želiš da budeš tretiran“  i ako pored toga imaš i znanje, onda problema nema. Moraš  i ti da osetiš ko želi kakvu komunikaciju. Imate ljude koji su ćutljiviji, koji ne žele previše priče. Imao sam takve kroz karijeru, naravno. Ali, opet, neke krucijalne stvari ne smeju da se preskoče, bez obzira koliko neko  ne želi da priča o nečemu.

Da li igrači uspevaju da prenesu u utakmice sve ono što radite na treninzima i van terena? Šta je tu najveći izazov?

Svi mi predviđamo. I šta je, ustvari, trening?  I šta je razvoj? To je mogućnost da ti predvidiš šta će se desiti na utakmici pa da to vežbaš i da ti to bude rutina. Međutim, i oni tamo sa druge strane nešto vežbaju i nešto rade, pokušavaju da razbiju to što ti radiš i da te nateraju da ideš na neke alternativne stvari. To je cela problematika odbrane i napada – da ti radiš suprotno od onog što njihova odbrana želi da radiš. A i kad igraš odbranu želiš da napraviš suprotnu stvar. Igrači reaguju na situacije na terenu i onda se dešava da oni ne odreaguju onako kako bi ti želeo. Naravno, posle postoje video analize i mi pokušavamo da vidimo šta bi bila najbolja reakcija u toj nekoj situaciji jer devedeset posto situacija ti se ponavlja  i može da se predvidi, a tih nekih deset posto ne može. I to je ono što pravi razliku  između vrhunskih i dobrih igrača – kako reaguju na teške i nepredviđene situacije, kako čitaju igru. A čitanje igre je jedna od stvari koja najteže može da se uči. Može da se popravi, ali vrhunski igrači to imaju u prirodi.

Kako biste opisali Vaš odnos sa košarkašima? Prijateljski, roditeljski, drugarski, strog?

Apsolutno drugarski, ali, naravno, opet se zna ko je ko  i kako se to uspostavlja – opet znanjem. Dakle, autoritet uz neki direktan odnos, bez uvijanja i bez laganja. Kažem šta mislim, čujem šta misle. Kad imaš jedan otvoren odnos sa igračima onda dobiješ i povratnu informaciju koja je, u principu, krucijalna. Kad imaš  povratnu informaciju od igrača mnogo ti olakšava da ti znaš šta oni misle i rešavaš situaciju u odnosu na to šta oni misle. Ako misliš drugačije, dobro je da se suprotstavite argumentima i da onda vidite čije je rešenje bolje. Mnogo puta sam čuo od igrača ideju koja je možda bila bolja nego moja. Ja je bez problema primenim, neće biti po mom ako je njihova ideja u tom trenutku bolja. Mnogi ljudi se plaše da time gube autoritet. Ja to baš ne mislim jer svi mi imamo neke ideje koje možda nisu savršene. Niko od nas nije savršen. Ako čuješ neku ideju dobru, a ne poslušaš je, ja mislim da baš time gubiš autoritet

Kada biste se vratili u Evropu, koji deo ili koji segment Voriorsa, način rada ili pripreme bi preneli? Šta biste od svega toga preneli u Megu ili bilo koji naš klub? 

Organizaciju treninga, naravno. Slično sam već radio kada sam bio u Budućnosti. U Megi sam radio malo drugačije zbog prosečne starosti u ekipi. U Budućnosti sam radio kako bih radio inače, kako rade Voriorsi. To je jedan trening dnevno u sred dana, iz razloga što se sve postigne u jednom treningu što je potrebno, a  pri tome, ako treniraš prepodne, odnosno  u sred dana između 12h i 15h, kad igrači dođu kući oko 16h, oni imaju slobodno celo popodne da provedu sa prijateljima, sa porodicom i da dođu sutra na trening veseliji, odmorniji, odmornije glave i sa željom za igranjem. Ako imate dva treninga dnevno, a imao sam i non stop trening, jedeš, spavaš  pa opet trening i tako redom,  ubija se žar za treningom i teže je motivisati  igrače da treniraju dva put dnevno ako vi to hoćete. Ja sam ubeđen da je jedan trening dnevno prava stvar. To vidim i ovde. Naravno, duži je taj trening. Ako imate dva treninga, to je otprilike sat i po do dva, a ovako imate jedan trening i to traje tri sata, ali posle imate vremena i za život. Mislim da privatan život jako utiče na posao, nevezano samo za sport. Koliko god se mi trudili da to odvojimo da ne utiče, on utiče. Što nam je komotnije u privatnom životu to će nam biti lakše da ispunjavamo poslovne obaveze.

Amerinkaci nižu hvalospeve na Vaš račun, sa podacima i analitikom Kevona Lunija i Džejmsa Vajzmana, od kojih ste izvukli maksimum. Šta je tajna, odnosno šta je to što ste uradili drugačije u odnosu na trenere pre Vas?

Ja ne znam šta sam radio drugačije jer ne znam šta su oni pre mene radili. Da komentarišem šta je neko radio, ne mogu, ali šta sam ja uradio… Uradio sam ono što inače radim. Analiziram igru i pokušavam da im objasnim zašto nešto treba da  se radi na način kakav želiš da rade. Šta je razvoj igrača? U svakom poslu morate da procenite šta neko može da uradi. Ako mu dajete zadatke u skladu sa njegovim mogućnostima tako izvlačite maksimum iz njega. Ako nekome date da radi nešto  za šta nije sposoban, to sigurno nije produktivno. Ovo je vezano za svaki posao. Očigledno da imam talenat da procenim šta neki igrač može radi, za šta je fit i onda u odnosu na to da im dajem razne zahteve.

Zanimljiva je i paralela sa Denisom Rodmanom. Obojica ste bili visoki tek 201 cm, što za centra, pogotovo u to vreme, nije bilo uobičajeno. Uprkos tome, bili ste među najboljim skakačima – Vi u evroligi i srbiji, on u NBA. Negde smo pročitali da Vam je upravo Rodman bio uzor i da ste od njega “pokupili“ dosta stvari kada su skokovi u pitanju?

Ne mogu da kažem da mi je on bio uzor. Naravno da sam pokupio dosta stvari od njega jer je bio najbolji skakač u NBA ligi. Analizirao sam ne samo Rodmana već mnoge igrače da vidim šta je od tih stvari prilagodljvo meni jer znao sam svoje fizičke limite i šta mogu i šta ne mogu, pa sam pokušavao da vidim kako mogu da se unapredim. Došao sam do zaključka, gledajući i Rodmana i Barklija u nekom trenutku, a i  neke drugi niže igrače, šta rade i kako rade. I onda vidiš –  ako si u kontaktu sa nekim bez obzira da li je skakač i da li je viši, ti imaš veće šanse dok se vi gurate da dođeš do skoka nego ako bez kontakta stanete jedan pored drugog  i skačete. Em su viši, em skočniji, ne bih imao šansu da dođem do lopte. Tako sam pokušavao da razvijem pozicioniranje u odnosu na loptu i na šut  i  da u kontaktu kontrolišem svog protivnika.  To mi je uspevalo, a evo sad uspeva i Luniju. Nadamo se da će i Vajzmanu, jer on je tek krenuo da radi vežbe u kontaktu, pa očekujem da će krajem sledeće sezone to početi da koristi kako bi trebalo.

Kakva je danas igra pod koševima u NBA u odnosu na devedesete? Šta se to promenilo?

Promenio se sistem igre zato što su ljudi shvatili da je efikasnije kad postigneš trojku nego dvojku. I odatle kreće sve. Dajem jedan vrlo direktan primer: dobar šuter za dva poena je na pedeset  do šezdeset posto, on od deset šuteva daje deset do dvanaest poena. A dobar šuter za tri poena, kao što  je Kari koji  ima četrdeset i tri posto, daje sigurnih dvanaest poena, a Kari daje i više. Sve više  ljudi je krenulo tim sistemom da igra. Svake godine se sve manje igra na mom poslu. I dalje se igra i igraće se uvek, ali tih devedestih svi su igrali low post,  i  trojke, i četvorke i petice. Svi su igrali. Sada se to svodi samo na peticu. Ponekad neko ima nekog igrača kao što mi Viginsa spuštamo na low post, ali to je dva do pet poseda na utakmici i ne pravi neku veliku razliku. Inače se košarka menja, ljudi često rade copy-paste stvari. Kad neka ekipa pobeđuje onda drugi pokušavaju da repliciraju to šta  ona igra i da igraju na sličan način, ali ipak mislim da je to greška jer ti moraš da prilagodiš igru igračima koje imaš. Evo, iako je naša igra lepa, lepršava, po meni fantastična, kada se Kari povredi mi ne možemo da pobedimo nikoga. Pred kraj prošle sezone Kari je bio povređen jedno desetak utakmica  i mi smo od tih deset dobili dve, a osam izgubili, iako su svi ostali igrači bili zdravi. Jednostavno, ti igrači nisu fit za to što igramo bez Stefa.

Šta je onda uloga centra danas? 

Da prave blokade, da rolaju iz pick and roll–a, jer ako imaš centra koji brzo rola to izaziva pomoć sa strane pomoći. Time stvaraš situaciju dva na jedan, znači da jedan odbrambeni čuva dva i da protivnici moraju da biraju šta će da ti daju – imaš centra koji zakucava ili trojku, recimo otvorenu trojku Kleja Tompsona.  Dakle, nije im lako.

Šta su najlepše stvari Vašeg života u San Francisku i ima li nešto što je za Vas još uvek izazov?

Više bih govorio o Bay Area zalivu. Je na živim u San Francisku, ne bih ni voleo da živim tu. Kad kažem San Francisko mislim na način života u Americi … Ima lepih predela u San Francisku, međutim, postoji veliki problem beskućnika  i mnogo ih ima u gradu. Zato svi beže okolo. Nije to oduvek tako bilo. San Francisko je bio baš drugačiji od ostalih gradova Amerike. Nema tako visokih zgrada, jako podseća na Beograd, brdovit je, ima delova koji su kao Banovo Brdo i baš je lep. Ja živim malo južnije ka gradiću koji se zove Brizbejn, prvenstveno zbog klime. Nikad nisam video takvu razlku u vremenskim prilikama i temperaturi kao ovde u zalivu. San Francisko je dosta kišovit, često pod maglom i malo hladniji. Znači, tamo nije savršeno vreme. Ovde kod mene, samo dvadeset kilometara južnije, non stop je sunce, temperatura je jedno pet stepeni toplija  nego u San Francisku i od dvanaest meseci deset meseci je temperatura oko 23 do 24 stepena. A onda odete samo malo južnije do San Hozea,  koji je udaljen 30 milja, a tamo je baš toplo, oko 30 stepeni.. Tražio sam nešto slično Evropi,  takozvanu “walkable area“  gde ne moram da palim kola za bilo šta. Uspeo sam da nađem mesto gde mi ćerka ide peške u školu, gde su nam prodavnica, kafić, restoran, dostupni peške. To je jako retko naći u Americi, ali sam, eto, uspeo da nađem i zato kažem da mi je prelepo. Za neke moje dnevne potrebe to je više nego dovoljno. Čak sam blizu autoputa koju vodi direktno  do hale, a na tom delu nikad nema gužve. Aerodrom mi je isto tako blizu pa kad se vraćamo sa puta  potrebno mi je samo deset minuta do kuće. Tako da nisam našao manu u tom kraju.

Kako je sarađivati sa legendom Stivom Kerom, članom čuvene generacije Bulsa?

Već sam pomenuo kako je talenat zahtevati od ljudi ono što oni mogu da urade, ali mislim da je Stivov najveći  talenat to što može da prepozna ko je za šta sposoban i što se igrača tiče, a i što se tiče njegovih asistenata i trenera. Prvo, on je jedan vrlo otvoren čovek koji prihvata drugačija mišljenja, što je vrhunska stvar, na zemlji je sa dve noge i daje šansu da se iskažemo i kažemo šta mislimo. Naravno, on preseče uvek, on donese odluku kako se radi, ali voljan je da sasluša savete od svih asistenata. Meni,  kao treneru koji je deset godina bio glavni trener, to mnogo znači jer sam ja navikao da budem taj koji određuje stvari. Sada to nisam. Ali da radim za čoveka koji mi ne daje slobodu u razmišljanju, sigurno mi ne bi bilo lako i ne bih to mogao da radim. Ovako, uživam na poslu i u komunikaciji sa njim on tačno zna od koga šta treba da uzme i da izvuče. To je veliki, vrhunski čovek i verovatno najbolji trener s kojim sam radio baš iz tog razloga jer trenerski posao nije samo čista košarka, čisto košarkaško znanje, u čemu je on bez dileme odličan,  već govorim sveukupno o odnosu njega i igrača, njega i  uprave, njega i  asistenata. Zaslužuje sve desetke. Nemam zamerku, stvarno.

Da li ste pričali sa Stivom o danima kada je nosio dres Čikaga?

Jako retko. Spominje to samo kad ga ja pitam jer me svašta zanima. Nije nikad bio od onih tipova koji osvoje četiri titule i misle da su jednaki sa jednim Džordanom. Realno, Stiv je i dao jedan koš za osvajanje jedne od titula kao igrač. Ali nije tip koji se hvali svojim uspesima. Naravno, pomene ponekad nešto, ali jako malo priča o tome. On je čovek koji gleda napred, ne gleda nazad. Stalno traži neki novi izazov. Zato je verovatno to što jeste. Koliko ima titula –  osam, devet, više i ja ne znam. Kao igrač pet,. kao trener četiri, čini mi se. Imam podatak da je umešan  u poslednjih  trideset godina u svaku treću titulu.

Da li se Stiv druži sa ljudima iz kluba? Da li postoji neka profesionalna distanca?

Mi se družimo, zajedno smo stalno jer ovaj posao nam uzima dosta vremena. Ali i van toga se družimo, pogotovo na putovanjima. Tako da postoji druženje i nema te neke distance. Nema je stvarno. Imamo odnos i on prema nama i mi prema njemu otvoren i drugarski. Kažem opet, distanca i autoritet se prave samo znanjem i pozicijom koju neko ima gde se zna čija je poslednja. Vrlo je to jedan drugarski odnos koji imamo.

Stiv važi za nekoga ko je vrlo takmičarski nastrojen. Da li je to zaista tako?

Tako je. Kod nas je malo drugačiji oporavak od poraza. I to je ono što se meni najviše sviđa ovde.  Šta možeš ti da uradiš ? Daš sve od sebe i pokiušaš da pobediš, tu nema zadrške, ali posle toga ako si previše ljut, ako previše tuguješ, da li će to popraviti i učiniti da ćeš biti bolji za dan ili dva?  Ovde nema puno pauze. Igra se dan za danom ili na svaka dva dana  su utakmice, tako da ako previše razmišljaš o porazu  sigurno nećeš biti bolji u sledećo jutakmici. To ne znači da ne  razmišljaš o porazu. Poraz bi trebalo da ti služi kao jedna knjiga za učenje šta da ne radiš dalje. Mi učimo iz svakog poraza i pokušavamo da te stvari koje smo radili loše ne radimo na sledećoj utakmici. Naravno, uvek ima loših stvari i uvek mora da se priča i da se popravlja, ali samo je bitno da se krucijalne greške sve manje dešavaju i da vidiš da ide na bolje.

Šta dalje?

Bitno mi je da uživam u poslu u kojem sam trenutno. Da li ja sad sedim na prednjoj ili zadnjoj klupi, nije mi bitno. U principu, bitna mi je uloga u ekipi koju imam i da sam adekvatno plaćen za ono što radim. A obe stvari su tu. Ti možeš da sediš napred i da budeš na papiru i prvi asistent, a da se ne pitaš previše, da nemaš dobar odnos sa ljudima i da ne ideš sa radošču na treninge. Tako da  sam apsolutno za ovu moju poziciju gde ja sedim behind the back, na zadnjoj  klupi, ali imam ulogu u ekipi koja mi je super. Da, naravno, želim da napredujem jer sam čovek, ali neću biti nesrećan ako se to i ne desi. Ja znam da ja na poslu dajem sve od sebe i da uživam u radu, a da li će se nešto u životu otvoriti… Verovatno će se to desiti, ali nije da ja  razmišljam preterano o tome.

Šta je realnije: da budete head coach u NBA ili u Evroligi?

Realnije je da budem u Evroligi, ali nije nerealno da postanem i head coach u NBA. Ovde se tako stvari događaju. Ja sam mogao da odem na prednju klupu u neki  drugi tim, ali nisam hteo. Uopšte nemam razloga da to radim danas, jer imam još ovde izazova i lepo mi je na poslu. Da li će se otvoriti nešto da mogu da dobijem posao glavnog trenera u narednih nekoliko godina, moguće je, ali ko to zna. Ako me pitate šta je realnije, naravno da je realnije da vodim neki tim u Evroligi.  Sad da kažem da neću više ovde da budem i da se vraćam u Evropu, mogao bih da dobijem dobar tim  Evrokupa ili neki malo slabiji tim u Evroligi. Mada, ni to nije sto posto sigurno. Ima ograničen broj poslova, ima dobrih trenera u Evropi, tako da nije sad da jedva čekaju mene da dođem nazad u Evropu. Da, naravno, verujem da kvalitetom zaslužujem da imam dobar posao i vodim dobar klub, ali moraju da se poklope mnoge stvari da bi se to desilo, kao što je moralo da se poklopi mnogo stvari da bi se desilo ovo što sad imam. Postoje sjajni vrhunski evropski treneri koji ne mogu lako da dobiju posao u NBA. Mora nešto tu da se poklopi .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *